Digitalni euro: što je dogovoreno, što nije i zašto je limit držanja ključno pitanje

Digitalni euro ulazi u završnu fazu zakonodavnog postupka, a najvažnije pitanje u njemu nije tehnologija, nego limit: koliko digitalnog novca središnje banke smije držati jedan građanin i tko o tome odlučuje. Odgovor na to pitanje, po mom mišljenju, govori više o tome kakav će to novac biti nego sve izjave o inovaciji i europskoj neovisnosti.

Hrvatska je u eurozoni od 1. siječnja 2023., pa bi digitalni euro, ako bude uveden, bio zakonsko sredstvo plaćanja i ovdje. Zato vrijedi razdvojiti ono što je dogovoreno od onoga što je još otvoreno.

Što je digitalni euro, a što nije

Novac na vašem tekućem računu obveza je vaše banke prema vama. Novčanica u novčaniku obveza je središnje banke. Digitalni euro bio bi ono drugo, ali u digitalnom obliku: euro koji izdaje Eurosustav, a raspodjeljuju ga banke i drugi pružatelji platnih usluga.

Europska komisija predložila je uredbu 28. lipnja 2023. (COM(2023) 369). Prema prijedlogu, digitalni euro ne bi nosio kamatu, osnovne usluge bile bi besplatne za građane, a za one bez bankovnog računa države bi odredile subjekte koji ih moraju pružati, primjerice pošte. Prijedlog izričito kaže i da digitalni euro ne bi bio programabilan novac, odnosno da se ne bi smio ograničiti na kupnju određene robe ili usluga niti imati rok trajanja.

Digitalni euro nije kriptovaluta ni stablecoin. Iza njega nema decentralizirane mreže ni zadane ponude, nego ista institucija koja vodi monetarnu politiku eurozone.

Gdje je zakon danas

Vijeće EU-a usuglasilo je stajalište 19. prosinca 2025., a Europski parlament svoje 9. srpnja 2026. Prvi trijalog, pregovori Parlamenta, Vijeća i Komisije, održan je 13. srpnja. Prema Agence Europe, pregovarači su 8. listopada dodatno uskladili stajališta o statusu zakonskog sredstva plaćanja: trgovci bi digitalni euro načelno morali prihvaćati, a iznimke se još dogovaraju. Peti krug, 20. listopada, bavio se limitima za offline plaćanja i pravilima protiv pranja novca za male transakcije. Sljedeći politički trijalog zakazan je za 5. studenoga.

ECB je u govoru člana Izvršnog odbora Piera Cipollonea 6. listopada ponovio plan: pilot u drugoj polovici 2027. u trajanju od 12 mjeseci i spremnost za moguće prvo izdavanje 2029., pod uvjetom da zakonodavni postupak završi do kraja 2026.

Limit držanja: brojka koja nosi cijelu priču

Prijedlog Komisije u članku 16. nalaže ECB-u da razvije instrumente kojima se ograničava upotreba digitalnog eura kao sredstva štednje. Razlog je jednostavan. Kad bi svatko mogao bez ograničenja prebaciti štednju iz banke u novac središnje banke, u krizi bi depoziti mogli brzo pobjeći iz banaka.

Koliki bi limit bio, nije odlučeno. ECB je na bilancama 2.025 banaka testirao limite od 500 do 3.000 €. Pri limitu od 3.000 € i bez uračunavanja priljeva depozita zbog manjeg korištenja gotovine, ukupni koeficijent likvidnosne pokrivenosti banaka pao bi sa 166 na 163 %, a u krajnjem scenariju na 100 % došlo bi samo 13 banaka. ECB pritom naglašava da su brojke ilustrativne i da ne predstavljaju odluku o limitu.

Iznos iznad limita ne bi bio izgubljen. Uz mehanizam koji ECB naziva "obrnuti slap" (reverse waterfall), višak primljenog novca automatski bi se prebacivao na povezani bankovni račun. Obrnuto, kad je plaćanje veće od stanja, razlika bi se nadoplatila s tog računa.

Vijeće i Parlament slažu se da limit treba postojati. Ne slažu se oko toga tko određuje njegovu gornju granicu. Prema pregledu odvjetničkog društva Freshfields, Parlament želi da to radi Komisija delegiranim aktom, uz mogućnost prigovora Parlamenta i Vijeća. Vijeće želi da gornju granicu odobri samo Vijeće provedbenom odlukom, pojačanom kvalificiranom većinom, a da ECB unutar nje postavlja konkretan limit. Razlikuju se i za pravne osobe: Parlament bi im držanje digitalnog eura gotovo potpuno zabranio u samoj uredbi, a Vijeće prepušta detalje ECB-u.

Limit nije tehnički detalj, nego regulator na novcu: tko ga drži u ruci, odlučuje koliko je taj novac zapravo vaš. Danas se o njemu raspravlja kao o zaštiti banaka. Ali jednom kad infrastruktura postoji, isti se regulator može okretati i iz drugih razloga, i zato je pitanje postupka važnije od početne brojke.

Privatnost: offline i online nisu isto

Ovdje je prijedlog konkretniji nego što se u javnosti često prikazuje. Za offline plaćanja, s uređaja na uređaj bez interneta, prijedlog predviđa da ECB, nacionalne središnje banke i pružatelji usluga nemaju pristup osobnim podacima o transakcijama. Pružatelj bi znao samo koliko ste novca stavili na uređaj i skinuli s njega, slično kao kod podizanja gotovine na bankomatu. ECB je u izvješću iz lipnja 2024. to opisao kao privatnost "na razini gotovine", u kojoj podatke o plaćanju znaju samo platitelj i primatelj.

Online plaćanja su druga priča. Prema prijedlogu, osobni podaci koje obrađuje Eurosustav bili bi pseudonimizirani ili šifrirani, tako da ih ECB ne može izravno povezati s korisnikom. Banka ili drugi pružatelj usluge i dalje bi znao tko ste, kao i danas kod kartičnog plaćanja. Vijeće i Parlament se, prema Freshfieldsu, slažu da privatnost mora biti visoka, ali se razlikuju oko toga koje podatke smiju obrađivati pružatelji usluga, ECB i nacionalne središnje banke.

Po mom mišljenju, offline dio je najbolji dio ovog projekta. Hoće li tako i ostati, ovisi o limitima za offline plaćanja i pravilima protiv pranja novca, o kojima se pregovaralo upravo 20. listopada.

Argumenti za digitalni euro

Bilo bi nepošteno prikazati projekt samo kao alat kontrole. Cipollone navodi da se dvije trećine kartičnih plaćanja u eurozoni oslanjaju na međunarodne kartične sheme te da 13 od 21 zemlje eurozone nema domaću kartičnu shemu. Digitalni euro trebao bi biti europska javna alternativa, besplatna za osnovnu upotrebu i prihvaćena u cijeloj eurozoni.

Uz digitalni euro ide i uredba o gotovini kao zakonskom sredstvu plaćanja. Prema Agence Europe, pregovarači raspravljaju i o zabrani jednostranog isključivanja gotovine kao sredstva plaćanja. Za svakoga tko želi zadržati mogućnost plaćanja bez digitalnog traga, to nije sporedno. Limit držanja, s druge strane, upravo štiti banke od naglog odljeva depozita, a ECB procjenjuje da bi zbog sve manjeg korištenja gotovine bankama do 2034. moglo pritjecati oko 127 milijardi € depozita, što je više od očekivanih odljeva pri limitima do 3.000 €.

Što to znači za vas u Hrvatskoj

Kratko: ništa se ne mijenja prije 2029., i to samo ako zakon bude donesen ove godine. Do tada je digitalni euro prijedlog, a ne novac. Ako bude uveden, dobit ćete još jedan način plaćanja u eurima, uz gotovinu i kartice, povezan s vašim računom u banci.

Ono što se ne mijenja jest da je to euro. Njegovu ponudu i dalje određuje ECB, a kupovna moć ovisi o istoj monetarnoj politici kao i novac na vašem računu. Koliko je euro izgubio na kupovnoj moći, vidi se na stranici o kupovnoj moći eura, a zašto inflacija ne pogađa sve jednako, objašnjava pojam Cantillonov efekt.

Bitcoin kao suprotan model

Digitalni euro i Bitcoin rješavaju različite probleme. Digitalni euro je novac s izdavateljem, limitom i pravilima koja mogu mijenjati institucije, uz zakonsku zaštitu i bez cjenovnih oscilacija u eurima. Bitcoin nema izdavatelja ni limit držanja, a ponuda mu je ograničena na 21 milijun. Zauzvrat nosi veliku volatilnost i punu odgovornost za čuvanje ključeva, o čemu piše vodič kako sigurno čuvati Bitcoin.

Ne mislim da će digitalni euro nekoga natjerati u Bitcoin ili od njega odvratiti. Ali rasprava o limitu korisno pokazuje razliku koju je inače teško objasniti: kod jednog novca pravila određuje odbor, a kod drugog protokol koji nitko ne može jednostrano promijeniti. Do 5. studenoga i kraja godine pratit ćemo hoće li Parlament i Vijeće to pitanje zatvoriti i tko će na kraju držati regulator.